Top-down, bottom-up

Odakle, točno, dolaze sve te silne teorije upravljanja – total quality management (filozofija potpune kvalitete, upravljanje kvalitetom), međuljudski odnosi, procesno orijentirani sustav upravljanja? Suvremeni se rukovoditelj to svakako pita. Upravljačke ideje imaju vlastitu povijest, što profesor povijesti na Babson Collegeu u Massachusettsu, James Hoopes, jasno i glasno izlaže u „Lažnim prorocima“ gdje utančine opisuje nastojanja američkih gurua menadžmenta od Fredericka Taylora do Petera Druckera.

Hoopes svojim osvježavajućim stilom ne pokušava sakriti vlastito mišljenje niti se pretvarati da je neutralan: njegove su pristranosti očite od početka. Kako, pita se on, Amerikanci pomiruju svoj demokratski politički sustav s tipičnim korporacijskim upravljačkim sustavom, koji nije nimalo demokratski? Prema njegovu iskazu, američki je način upravljanja započeo s robovlasnicima i njihovim nadglednicima; robovlasništvo bi se moglo, na neki užasan način, smatrati osnovom top-down menadžmenta. Međutim, 1840-ih su se tvornice na sjeveroistoku suočile s novim problemom: kako tvorničke radnike privoljeti da počnu i usvoje naviku prijavljivanja dolaska na posao karticama. Odavde Hoopes izvlači podjelu teorija upravljanja na dvije velike škole: top-down, koja naglašava moć upravitelja i usredotočuje se na uvjeravanje (ili tjeranje) radnika da čine ono što ne žele, te bottom-up teoriju po kojoj upravitelji vjeruju da su radnici ravnopravni kontroli i da je uvjeravanje jedino što upravitelj može.

Upravo se ta druga teorija pojavila kao kritika one prve. Frederick Taylor, predvodnik top-down stila u radionicama 1870-ih, vikao je na podređene, urlao na štrajkaše i općenito je utjelovio sve najgore karakteristike šefa nasilnika. Mnogi su filozofi upravljanja poslije njega, poput Gilbreathsa, pokušavali kombinirati učinkovite postupke s obzirom prema radnicima, i Harveya Gantta, zagovornika platnih bonusa (a ne prijetnji) kao stimulacije, pokušavali ublažiti Taylorovu taktiku ili su je posve napustili.

Jedna je od jačih strana Hoopesove knjige ta što, nazivajući Taylora „demonom“, ostalim humanijim filozofima upravljanja ne priznaje njihova nastojanja. On tvrdi da je bottom-up menadžment još lošiji od top-down menadžmenta; umjesto da ograničava potencijalnu zloporabu upravljačke moći, tek je umata u sladunjavu, lažnu moralnost. Tako Eltona Mayoa, čiji je psihologijski pristup upravljanju nadahnuo glavninu bottom-up kurikuluma Harvard Business School sredinom prošlog stoljeća, kritizira još gorljivije od Taylora: „Mayo je daleko neiskreniji... Šef nasilnik bi svome radniku rekao da zašuti o štetnim plinovima i čovjeku ostavio kompenzaciju koja se sastojala o njegovih prezirnih misli. Terapeutski tiranin bi od svoga radnika zahtijevao ne samo da udiše loš zrak, već da mu se to i sviđa.“

Biografijski Hoopesov pristup – svaki je guru obrađen u zasebnom poglavlju – ima svoje bolje i lošije strane. U jednu ruku, biografski detalji ponekad ometaju analizu; ostaje otvoreno pitanje sviđa li se Hoopesu Mary Parker Follett više nego Taylor zbog njihova različitog pristupa teoriji upravljanja ili zato što je Mary Parker Follett bila dobra osoba (i moguće lezbijka), a Taylor nasilnik. No, Hoopesova je proza jasna i izvanredno neopterećena akademskim žargonom; zamisli su jednostavno predočene, no bez snishodljivosti.

Kako se knjiga bliži kraju, Hoopes daje nekoliko praktičnih savjeta menadžeru čitatelju: „Neka posao bude što je moguće zabavniji, ali ništa više od toga. Zaposlenici se nisu pretplatili na nirvanu, pa se neće ni razočarati ako im je ne ponudite. Ako to učinite, zlobniji će duhovi misliti kako ste lažljivac, a oni će velikodušniji posumnjati da se samozavaravate.“ Ovaj je pragmatični pristup dio njegove ozbiljnije kritike: njegovo je stanovište da menadžerska moć nikad ne može biti posve moralno legitimna, što je činjenica koju većina uspješnih rukovoditelja ima na umu. Suvremeni bi rukovoditelj, čitajući „Lažne proroke“ ne bi li stekao neku ideju o najnovijoj teoriji upravljanja, knjigu mogao zatvoriti s obnovljenim osjećajem poniznosti.